Ne znam da li više volim da ili ne

Sjedili smo u kafiću, vani, bilo je ljetno kasno popodne, i pričali o prevažnim stvarima koje, naravno, s nama nisu imale nikakve veze, možda samo s onim što zovemo našim životima. A onda smo u jednom kratkom vremenskom intermezzu ušutjeli, ti si pogledala na jednu stranu, a ja na drugu, i ugledali smo potpuno različite stvari, ti možda mladu ženu koja je u kolicima vozila svoju bebu, ja prolaz između dvije zgrade kroz koji se vidio jedan usamljeni oblak nisko na horizontu. Putovao je lijeno slijeva nadesno i ja sam pokušavao izbrojiti u sebi vrijeme njegovog boravka u mome vidokrugu... 13, 14, 15...a onda je nestao i ništa se više nije micalo, samo su one dvije zgrade i dalje stajale.



Iz konteksta izvučeni prizori obično traju kratko, prekine ih pozdrav nekog poznanika u prolazu, ili iznenadna pomisao da baš sada trebamo popiti gutljaj iz čaše pred nama. I naši se pogledi opet sretnu kao prethodnica riječi koje ćemo već naredne sekunde izgovoriti samo da prekinemo tišinu, koje se bojimo jer nam, tako nam se čini, može reći i ono što ne želimo čuti.



Vruć ljetni dan bližio se svome kraju već posve umoran od dosadnog Sunca, i taj njegov umor polako se upijao u svaku našu poru i poput neke blage anestezije činio nas preslabima da mislimo o bilo čemu težem od laganog povjetarca koji je sa sobom donosio miris noći. Unatoč tome nastavili smo govoriti, moja treća rečenica je bez ikakve veze sa smislom druge glasila "Volim te, znaš to?", a ti si, kao da me nisi čula, navukla onu jedva vidljivu boru između svojih obrva i rekla "Moramo platiti onaj račun za struju koji je jučer stigao." "Da" rekao sam "moramo", i privid komunikacije bio je ponovno tu, izmišljena čvrsta točka u banalnoj svakodnevici za koju se život drži da ne bi pogubio baš sva stakalca razbijenog smisla.



Zaveden prividom, ili možda samo želeći dati mu nekakvu potvrdu istinitosti, usmjerio sam pogled prema tvojim očima i gledao ih netremice. I baš kad sam počeo osjećati onaj otprije poznati napor održavanja besmislene koncentracije, shvatio sam da i ti gledaš u mene, zapravo osjetio sam duboko u sebi onaj začudan, skoro tjelesan dodir naših pogleda. A onda sam, malo nestrpljivo i ujedno nježno, položio ruku na tvoje bedro prekriveno haljinom i u meni se razlilo zadovoljstvo spoznaje da se još uvijek, nakon skoro tri godine, bojim da bi mi ti mogla odgurnuti ruku ili odmaknuti svoj stolac izvan mog dosega. Ne, nisi to učinila, samo si, i dalje me netremice gledajući, polagano razmaknula noge i ugrizla se za donju usnu kad su moji prsti utonuli dublje u tvoju kožu.

Negdje početkom 19. ili možda 20. stoljeća kupio sam za sav svoj preostali novac brvnaru koja se nalazila otprilike 100 metara duboko u šumi i bila možda na jači ženski vrisak udaljena od prvih seoskih kuća. Bijahu to poprilično teška vremena, pogotovo za neoženjene ljude bez stalnih prihoda poput mene, pa sam životareći u tom svojem kućerku, kojeg pomalo ironično nazvah Dvorcem, svakoga jutra iznova doživljavao onaj iskonski, egzistencijalni strah da ću omrknuti gladan. I zaista, često, možda i prečesto te su se moje crne slutnje ozbiljivale, samo u još crnjem izdanju no što ga ja još relativno pun snage jutrom mogah predvidjeti.



Dakle, kao što već rekoh, živio sam kao samac, a pored mene jedini član mog kućanstva bijaše moj dobri vjerni pas Server, porijeklom neka neodređena mješavina šetlandskog ovčara i notingenskog goniča, koji mi je svojim istančanim njuhom i brzim nogama pomagao pri krivolovu kojim sam se, čega se čak i sada nakon toliko puno vremena stidim, prehranjivao. Naravno, nikad nisam sebi želio priznati da je to sve što ću tražiti i dobiti od života, no živio sam tada kao da mi je svaki dan posljednji pa sam se svakog suvišnog luksuza, u koji bih prije svega ubrojio pogubna pitanja kršćanskoga ćudoređa i podsjećanja na svoj nekadašnji život, jednostavno bio prisiljen odreći..



Kad bih navečer umoran legao u krevet, češće gladan ili polugladan nego sit, prepuštao sam se najčešće sanjarenjima o ženama koje sam tko zna kada sreo živeći u gradu, ili prigodom ona moja dva redovita mjesečna posjeta seoskoj trgovini, nastojeći pri tome maštom razotkriti sve ono što su njihove, obično do grla zakopčane haljine dugih rukava sakrivale predamnom, osobito tajne njihovih poprsja koja su pod mojim sklopljenim kapcima bujala poput divlje tropske vegetacije nakon proljetnih kiša, u kojoj se posebno isticahu okrugli tamnosmeđi, smeđi i ponekad tamnoružičasti cvjetovi raznih veličina i mirisa.



A ponekad, u noćima punog mjeseca kad sva moja čula bijahu napeta poput struna, iz nekog meni nepoznatog razloga takve erotske fantazije sam, ako bi me slučajno pohodile, prezrivo odbacivao kao nešto za odraslog muškarca nedostojno, naime navršio sam tada već 20 godina, i to u korist dugih i iscrpnih razmišljanja o nastavku svog školovanja na Akademiji medicinskih znanosti, koje zbog iznenadne i pomalo misteriozne smrti oba moja roditelja i time izazvane novčane oskudice, bijah prisiljen napustiiti prije stjecanja diplome. U tim razmišljanjima prvo bih se prisjećao svojih profesora i drugova, ponekad i nekog zanimljivog bolesnika, a nakon toga bi mi se obično u svijesti počeli pojavljivati prizori operacija kojima sam kao student prisustvovao, nekad i cijele operacije, isprva sasvim realne i zbog toga pomalo dosadne, a onda bi se stvari iznenada počele ubrzavati i dok sam polako tonuo u san predamnom su se zbivali sve čudniji i čudniji prizori u kojima bih ja, kao glavni kirurg, pilom koja je nalikovala na mesarsku, odsijecao ljudima ruke, noge a ponekad i glave pa ih onda zašivao na druga, već obezglavljena i na druge načine osakaćena tijela, ne vodeći pri tome baš previše računa o Božijem modelu čovjeka te sam na jedno tijelo znao prišiti i po dvije glave ili tri ruke i tako svojim kirurškim umijećem postizao začudno groteskne prizore koji su uveliko nadmašivali i odavno već čuvenog Hieronimusa Boscha.



Kad bih konačno zaspao ti su se prizori još neko vrijeme povlačili po mojim snovima, a onda bi polako ičezavali, a pojavljivali bi se neki drugi, još strašniji, u kojima su me ljudožderi s Nove Gvineje rezali noževima na kriške i jeli predamnom moje prijesno meso, ili bih plivajući rijekom Kongo očajnički bježao pred krokodilima koji su trgali meso s mojeg trbuha pa su mi se crijeva vukla po rječnom dnu...Da li zbog takvih noćnih mora, ili možda samo zbog punog mjeseca, vrlo sam nemirno spavao, a vrlo vjerojatno sam i mjesečario pokušavajući tako pobjeći iz svijeta kojeg je stvorila moja podsvijest.



A jednog svibanjskog jutra probudio sam se s revolverom, kojeg sam radi zaštite od šumskih razbojnika držao na stolcu pored kreveta, u ruci, a kraj mene na podu ležao je moj vjerni Server, cvileći i ližući krv sa svoje revolverskim hicem odsječene stražnje noge. Još u bunilu brzo sam ustao i čvrstom poveskom zaustavio mu krvarenje i tako spasio njegov pseći život...



Prošle su četiri godine, po svemu posve slične razdoblju mojeg života koje sam upravo opisao. Server se sasvim dobro oporavio i prilagodio životu invalida s tri noge, a ja sam i nadalje živio u strahu od lovočuvara i noćnih razbojnika, jedino što sam sve manje i manje sanjao one užasne snove. Sve dok mi se jednom sretnom prigodom nije iznenada osmjehnula neočekivana sreća, naime nedaleko od svoje brvnare pronašao sam leš nekog po izgledu sasvim običnog skitnice, no kad sam iz čiste znatiželje rastrgao podstavu njegovog olinjalog kaputa pronašao sam u njoj 150 funti. Razumljivo, cijeli događaj nisam prijavio vlastima nego sam nesretnika uz mali kršćanski obred potajno pokopao pokraj jednog starog stabla okruženog divljim ružama.



Iznenada se obogativši počeo sam razmišljati o ženidbi za neku ne previše zahtjevnu seosku djevojku, koncentrirajući se u mislima poglavito na sva ona ženska blaga o kojima sam do tada mogao samo maštati u svojim usamljenim noćima. I tako sam jedne večeri zaspao upravo s takvim mislima na pameti, kadli se ubrzo moj san počeo na čudan način mijenjati te ugledah sebe kako na tri noge trčim prema Serveru koji je umjesto svoje pseće njuške imao moje lice i pomalo me podrugljivo zvao kratkim zvižducima naučenim očito od mene. Bio sam toliko zapanjen nedoličnošću tog prizora da me pred zoru jedva probudilo nekakvo oštro šištanje koje je dolazilo iz moga grla, a kad sam teškom mukom otvorio oči kroz pomičan crveni zastor ugledao sam meni nepoznatog mračnog bradatog muškarca s krvavim nožem u ruci.

Osjećam kako se pretvaram
u dim iz tvoje cigarete
kao takav biti prestajem
i u bestežinskom stanju ravnodušnosti
možda malo prepolako nestajem
dok ne postanem ono
što više ne vidiš i ne čuješ
(puno zdravije je kad me ne uvlačiš
nego samo otpuhuješ)

A kad otvoriš prozor
ući će svježi zrak
i mene ovdje više neće biti
osim ako se u pepeljari
ne uspijem u pepelu skriti
(kremirani ostatak ostataka sna
kojeg novo jutro zaboravlja)

I shvatit ćeš tada
bio sam uvijek samo tvoja loša navika
ne baš previše ozbiljna i štetna
(hm, može li ovo proći kao isprika?)

U početku je u njihovoj ljubavi sve bilo idilično, poput ilustracije za dječju slikovnicu. A onda, kao uostalom u svakoj ljubavnoj vezi, došlo je do velikih i malih svađa pa da bi one mogle imati sretan završetak netko je morao popustiti, odnosno pokazati svoju slabost, a taj netko je bio on.

Posljedice tih popuštanja pokazale su se ubrzo, naime, on je postao njezina sjena. Kao takav stalno se vukao po tlu samo da bi joj doticao stopala, a njegove dvije dimenzije nasuprot njezine tri bile su dostojne sažaljenja. A tek boje, ona je uvijek blistala u cijelom spektru, a on je bio gotovo bezbojan.

Činilo se da je on svojim novim statusom bio u potpunosti zadovoljan jer je mogao bez prestanka uživati u njezinoj blizini, a to ga je činilo zaista sretnim pa nije ni primjećivao svoje nedostatke. No njoj je postajalo sve više i više dosadno, dok jednog dana nije primijetila da dosada počinje prekrivati njezinu ljubav. Uplašila se da će joj ljubav potpuno nestati ispod dosade (naime, ona je jako voljela svoju ljubav) pa je stala razmišljati i napokon došla do zaključka da bi se možda dosade mogli riješiti tako da na par tjedana otputuju nekuda daleko.

I tako je u turističkoj agenciji uplatila ljetovanje za dvoje u jednoj zemlji u ekvatorijalnoj Africi. U glavni grad te zemlje stigli su avionom kasno navečer zadnjeg dana proljeća, a ujutro prvog dana ljeta su izašli u grad da upoznaju sve njegove znamenitosti o kojima su čitali u turističkim prospektima. Dan je bio užasno vruć, pa se čak i njoj, koja se inače nikada nije znojila, znoj počeo skupljati na čelu. I baš kad su stigli pred jedinu katoličku crkvu u gradu čije je zvono upravo prepolovljavalo dan, nekoliko joj se velikih kaplji znoja gotovo istovremeno spusti sa čela i klizne preko obrva u oči. Zažmirila je i brzo iz torbice izvukla maramicu da obriše tu, svojim očima neugodnu, tekućinu, a kad je ponovno pogledala oko sebe vidjela je da nigdje nema niti jedne sjene. Ni njega.

(Nešto kao epilog: Zbog tog iznenadnog gubitka ona je bila veoma tužna. Međutim, nije bila žena koja lako odustaje pa ga je po povratku iz Afrike još dugo tražila, no nažalost bezuspješno. Kad je konačno spoznala da ga nikada više neće pronaći rasplakala se i plakala je dugo, dugo. Nakon toga je otišla u kupaonicu oprati oči i lice, pogledala se u ogledalo i shvatila da zapravo nije bilo nikakvog razloga za plač jer je u svojim očima prepoznala onu istu ljubav za koju je bila uvjerena da ju je izgubila njegovim nestankom (odlaskom?). Da, i još joj je u istom tom trenutku iznenada postalo jasno, a to je zapravo i bilo najljepše, da toj ljubavi nije potreban on. A ni itko drugi.)

Danas je izgleda taj moj pms dan. Znači, po definiciji veličine muškog ega trebao bih (umjesto da nekog izvrijeđam ili odignoriram, kako vi to, naš ljepši spolu, znate napraviti) radi izbjegavanja daljnjeg osjećaja frustriranosti poduzeti something big. How about World War III (ili ako je to onaj koji Bush upravo vodi, onda prijeđimo odmah na četvorku)?

Za potrebe tog svojeg ratnog spektakla izmislio sam novu igru (jebi ga, materijalni resursi su i najratobornijim tipovima problem i ograničenje, zato onaj kreten G. Dablju B. i je tak opasan). Igra liči na šah, nemrem se odlučit koliko polja da bude veliko bojno polje, možda je najbolje radi održanja tradicije i nacionalnog identiteta zadržat se na proporcijama naše, htjedoh reći hrvatske, šahovnice.
Svaka strana ima 8 figura. Da ne bi slučajno koji pravi macho man poginuo, glavna figura koju ostale žele pojest, da ne kažem pojebat, je Snjeguljica. Ostalih sedam čine patuljci, njih mi nije žao jer ionako sramote muški rod, visina im je ispod 195 cm i uopće nisu nabildani pa većini njih i škembice vise. Ma ko ih jebe, nek se tuku oko Snjeguljice, naravno one protivnikove jer svoju ne smiju ni dotaknut obzirom na zakonsku nedopuštenost incesta (ma znate valjda da su u onoj pravoj bajci oni sa Snjeguljicom živjeli ko braća i sestra).

E da, šahovnica na kojoj se igra je imaginarno minsko polje, kad patuljak naleti na crveno polje (Thompson nas je davno upozorio na opasnost crvene boje pa zato ja uvijek žmirim kad mi med. seka vadi krv) onda i odleti, i to meni u usta jer je pizdek mali napravljen od čokolade mljac mljac. Kad se na tako degutantan a ukusan način riješim te, nazovimo to tako, konkurencije patuljaka ostat ću sam s dvije Snjeguljice. Njih neću napravit od čokolade nego će bit na napuhavanje jer im želim pružiti užitak kakav još do sada nisu iskusile. Možda su se one na početku igre one nadale grupnjaku s protivničkim patuljcima ali sve kaj će dobiti je moj ogromni (to mogu slobodno napisat jer one me ionak neće moći demantirat) i to u sendviču u kojem sam ja, naravno, u sredini.

I sad mi još samo recite da od muškog urođenog nagona za ratovanjem nije nikada ništa dobro proizašlo.

Kad svršim ovu igru izmislit ću si za svoj sljedeći pms (ajd, možete ga zvati i prozaičnijim imenom nadrkanost) neku novu. Možda osvajanje Troje i pripadajuće joj Helene. Još samo da si kupim onu suknjicu ala Bred Pit...

Je, to je naslov pjesme, Rory Gallagher, album "Irish Tour '74" (fantastično nešto, *****/*****).
Ma, znam ja tko je Irenin sweet man, štoviše znam i kak joj se muž zove i kako se ona sada po njemu (neemancipirana kao i uvijek) preziva. Jedino ne znam kak joj se zove klinac, i je li taj klinac možda dobio nekog bracu ili seku.

Irena je bila najljepša cura u Ia moje gimnazije, crna kosa i tople smeđe oči. A ja sam s njom išao u razred. U to vrijeme snovi su mi se nekako olako ispunjavali, na prvom razrednom izletu maštao sam o njoj kao o nekakvom nedostižnom idealu, a na drugom izletu već smo ona i sjedili na zadnjim sjedištima busa, ljubili se i nekako prilično početnički mazili. Nisam joj skinuo grudnjak nego sam ruku zavukao u njega i prelazio joj prstima po cici, ne sjećam se samo jesam li svu pažnju posvetio samo jednoj (lijevoj? desnoj?) ili sam u svojoj egocentričnoj omamljenosti ipak skužio da pažnju trebam posvetiti objema (broj 3, onako tvrdo-meke kako se to od 15 godišnje cure koja se bavi sportom i očekuje). Znam samo da sam je poprilično napalio pa je 3 ili četiri puta, bar ja tako mislim, svršila bez da sam joj i dodirnuo pičkicu.

Ma, imala je prekrasno lice i tijelo. I bila je možda najbolja cura koju sam ikada upoznao, samo kaj ja tada nisam toga bio svjestan. Kao svaki mladi glupan koji želi zbariti što više komada u tom busu koji nas je negdje oko 9 navečer vozio u Zagreb više sam mislio na svoj uspjeh (najzgodnija cura bila je luda zamnom) nego na nju. A na ljubav se u takvoj situaciji i ne stigne misliti.

Kasnije sam se prema njoj ponašao kao pravi izvorni gad, a ona je čeznula zamnom i mojom nepostojećom ljubavi sve do kraja gimnazije, za cijelo to vrijeme imala je samo jednog dečka, a i to je trajalo samo tjedan-dva. Otišli smo na različite fakultete, oboje ih završili i kasnije se sreli nekoliko puta na godišnjicama mature.

Unatoč godinama koje su prošle i danas je predivna žena.

Vjerojatno nikada nisam bio zaljubljen u nju ali kad je se sjetim srce mi uvijek preplavi neka toplina. I pomislim kako bih stvarno želio nekako joj se iskupiti za sav onaj bad koji sam joj kroz skoro četiri godine neuzvraćene ljubavi priuštio, a onda shvatim da ona nikakvo iskupljenje od mene ne očekuje. Našla je svojeg sweet mana.

Jebi ga, a ja još uvijek hodam po užarenom kamenju neuzvraćenih, nesretnih i ponekad otužnih ljubavi. Valjda zato jer in the end svatko dobije ono što je zaslužio.

Uvijek mi je malo žao ljudi koji vole samo jedan glazbeni pravac, ili, kaj je još tragičnije, samo jednog izvođača. Mislim, jel oni uopće znaju kaj propuštaju u toj svojoj isključivosti?

Ja sam glazbu (muziku, mjuzu itd.) zavolio dovoljno rano, još kao pravi, pravcati klinac pa mi je ta okolnost u kombinaciji s urođenom znatiželjom, omogućila da kaj se glazbenog ukusa tiče postanem eklektik. I da, to je razlog zašto u paralelnim svemirima moje glave kad se bira najbolji album ever pobjeđuju istovremeno Hendrix s "Are you experienced", Clash s "Combat rockom", "White room" KLF-a, Roy Harperov "HQ", "Painful" Yo La Tengo-vaca, "Led Zeppelin II", "Magical mystery tour" Beatlesa, Waits-ovi "Swordfishtrombones", "The best years of our lives" Cockney Rebel...i još mnogi, mnogi drugi, sve do Miles Davies-ovih "Kind of blue" i nešto ranijeg "Workin'".

Jebi ga, svi oni (dakle, nabrojeni pa onda i oni mnogi, mnogi drugi) popunjavaju moj životni spektar svim onim njemu inače nedostajućim bojama, uz napomenu da se tu može naći i neka posebna nijansa bijele, sive i crne, dakle onih boja koje bih posjedovao i da nikada nisam čuo niti jedan glazbeni ton.

A u sve to upliće se, čini mi se, i moj pokušaj da svojim eklekticizmom (koji u sebi uključuje ne samo žanrovsku nego i vremensku raznolikost) zaustavim vrijeme i osiguram si nekakvu, a toliko željenu, besmrtnost. I zato sad postavljam dva možda pa ključna i esencijalna pitanja:
1) Kad kažem da je album Franz Ferdinanda dobar skoro kao prvi album XTC ("WHite music", naravno), znači li to da sam počeo stariti?
2) Kad kažem da je "Elephant" White Stripes-a bolji od svih albuma Stonesa nakon "Exile on main street", znači li to da sam starenje iz točke 1. obrnuo u suprotnom pravcu i da ću ipak ostati forever young? (čini mi se da je ovo stvarno dobra podloga za optimizam, jedino me malo jebe ono "nakon Exile on main street", jer kao da najavljuje neki fatalni kvar na mojem davno izmišljenom vremeplovu).